Bilo bi lijepo kada bi bilo istinito :)

Ove godine, ili točnije 19.11. navršilo se 10 godina od kako je parna lokomotiva serije 22 otpremljena u muzej u Zagrebu. Bilo je dosta loše vrijeme. Velika magla i poledica. No, to me nije spriječilo da zabilježim taj povijesni trenutak. Na žalost, tada nisam imao ništa bolje od obične DV kamere pa je kvaliteta video zapisa takva kakva je. Ovaj prikaz unatrag je samo moja maštarija kako bi bilo lijepo da je parnjača na čelu. I naravno, velika zahvala ide popratnom osoblju na kolodvoru u Novoj Kapeli jer su mi dozvolili da uđem u upravljačnicu. Što se tiče prvog videa, bilo bi lijepo kada bi bilo istinito 😊

 

Cijeli video je ovdje:

Večernji vlak

Mir i tišina. Covid mjere pa je dozvoljeno samo 24 putnika u vagonu. Maske obavezne. Kratki razgovor sa ljubaznim kondukterom i zaključak da obojica volimo vagone sa kupeima. Vlak kreće na vrijeme u 21:38. Uspavljujući tupi zvuk smiruje i djeluje poput sedativa. Lagano tonem u san ali se i opirem zbog probavnih problema. Ne bih htio scenarij za anegdotu 😊 Vlak stiže na vrijeme u 00:02. Jedini sam putnik za izlaz u Starom Petrovom Selu. 4 km pješice do kuće. Nigdje nikog. Mir i tišina.

Moj prvi trailer

Za par dana, ili točnije 29.03., bit će točno 10 godina kako sam objavio ovaj video. Video je morao trajati točno 1 minutu, a montirao sam ga s namjerom da sudjelujem u natjecanju u kojem nisam osvoji ništa 😊 Namjerno nisam htio stavljati vozila od zadanog voznog parka jer sam htio nešto naše. Domaće je domaće 😊 Ono što me pomalo razočaralo je što sam u godinama koje su slijedile shvatio da sam jedini koji je napravio bilo što hrvatsko za RailWorks. Ako u zadnje vrijeme ima još netko, onda ja za to ne znam.
 

P.S. Pozadinsku glazbu je radio moj sin, a jedna od ruta koje sam koristio je Altenburg–Wildau. Drugih dijelova ruta se ne sjećam.